SNAGA SELA NA PLEĆIMA ŽENA
Jovana Bogovac
Hajdina zemlja
Jovana Bogavac je 26-godišnja planinka koja od maja do novembra živi bez struje na katunu Laništa, blizu Mojkovca, i bavi se poljoprivredom i ruralnim turizmom. Stranci koji dolaze na živopisni katun zovu je Hajdi, a porodično seosko domaćinstvo nazivaju Hajdina zemlja. Fizička i duhovna snaga i emotivnost prepliću se kod Jovane koja je šest godina radila u Vojsci i nakon toga odlučila da se posveti selu i prirodi. Za rođendan je poželjela da joj otac napravi kolibu na katunu i tako je krenulo. Mlada planinka priča kako je mnogi kritikuju što se ne udaje i što vrijeme provodi na planini, a ona odgovara da je na katunu našla mir u duši, da je tu srećna i da se ni sa kim ne bi mijenjala. Odrekla se odlazaka vikendom u grad, provoda, putovanja, čestih druženja sa prijateljima, osim malog kruga ljudi koji je razumiju i daju joj podršku.
„Veliko je odricanje u ovom poslu. To je definitivno. Ne žalim se, i ni u jednom trenutku nijesam se pokajala što sam se odrekla nekih stvari zbog ovog posla. Mirna mi je glava i ovdje sam najsrećnija“, kaže Jovana Bogavac.
Nevjerovatne su čvrstina i upornost kojima Jovana Bogavac prkosi patrijarhalnim društvenim normama. Radi najteže fizičke poslove, tovari i cijepa drva, ali i kuvanje je njen zadatak – razvija pite, pravi sir i lisnatu pogaču kao specijalitet. Proizvodi svu hranu na gazdinstvu koju služi gostima – povrće, voće, meso, mliječne proizvode, sokove, džemove. Ovog ljeta nije imala uobičajenu majčinu pomoć, pa je morala sve sama da obavlja na katunu – od rada na njivi i pripremanja hrane, brige oko stoke, sve do prijema gostiju, spremanja koliba i odlazaka sa turistima na pješačke ture. Ustajala je u pet sati ujutru, a često je zora zaticala budnu jer tokom dana nije stigla da završi sve poslove. Gosti vole da joj pomažu – kopaju krompir, hrane krave, prasad i kokoške, gledaju kako sprema hranu u kuhinji i čude se kako ljudi ovdje glasno pričaju kao da se stalno svađaju. „Najviše uživam sa gostima u prirodi. Meni je to zanimljivo jer sa njima pričam i tako upoznajem kulturu i način života ljudi iz Njemačke, Francuske, Amerike, Italije. Sa njima uvijek nešto novo mogu da naučim“, zaključuje Jovana.
Goca Stevović
Italiju zamijenila selom i planinom
Goca Stevović je nakon šest godina provedenih u Italiji, gdje je završila Fakultet za turizam i ugostiteljstvo, odlučila da se vrati korijenima. Danas se bavi ruralnim turizmom u Njegovuđi na Žabljaku. Stara drvena kuća, koja pripada porodici Gocinog supruga, izgrađena u duhu durmitorske arhiterkture, dobila je novo ruho i otvorila je vrata za brojne turiste iz Australije, SAD, Njemačke, Francuske, Austrije. Seosko domaćinstvo Vukov konak jedno je od rijetkih koje prima goste u kuću, a turisti žive zajedno sa porodicom. Kažu da imaju osjećaj kao da su došli kod djeda i bake na selo.
„Mi živimo sa gostima. Kuvam istu hranu za sebe, za svoju djecu i za goste koji vole da pomažu, da operu sudove, pričuvaju djecu. Taj osjećaj je jako bitan jer su oni u inostranstvu izgubili dodir sa ljudima i prirodom“, kaže Goca i dodaje da žive kao u komuni u kojoj se svi dugo poznaju.
Sa znanjem italijanskog i engleskog jezika, i digitalnim vještinama koje su doprinijele promociji domaćinstva, Goca je njegova pokretačka snaga. Njen suprug Jovan, na početku skeptičan, brzo se uvjerio u velike potencijale ruralnog turizma. I tako se staro seosko gazdinstvo probudilo nakon 30 godina – u bašti se gaji povrće, prave se prirodni sokovi, a domaći hljeb, pite, proja, dinstana junetina i čorba od koprive specijaliteti su kuće. Nema muških i ženskih poslova, objašnjava Goca i dodaje da i njen suprug prima goste, čisti i sprema doručak. Oboje su kao djeca bili u planini, pa onda gostima preporučuju ture, daju im uputstva kuda da idu i brinu o njima kao da im je došao neko od familije.
„Prvo sam mislila da gosti dolaze zbog jeftinog smještaja. Ali kad ustanem ujutru pa vidim da oni rade jogu, da šetaju po planini, da idu da beru jagode, uvjerila sam se koliko je važan dodir s prirodom“, ističe ona. Ruralni turizam i život na seoskom domaćinstvu, osim zdravog života u prirodi, za Gocu i njenu porodicu znače slobodu i rad bez stresa, a njena djeca, kao i gosti, zadovoljni su jednostavnim i malim stvarima.
Vera Pavićević
Sve organsko i sve sa farme
Na 1.450 metara nadmorske visine u selu Kovčica na Žabljaku, Vera Pavićević, nagrađena kao najbolja domaćica u agroturizmu Crne Gore, već sedam godina na organskoj farmi dočekuje goste iz cijelog svijeta. Vera je uspjela da bude jedinstvena i drugačija u žabljačkoj turističkoj ponudi. Čak 24 vrste povrća i žitarica koje gaji na farmi sertifikovani su kao organska hrana, što je rijetkost i ima posebnu vrijednost.
“Svi traže naša jela – to strance najviše privlači. Služimo samo hranu koju smo sami proizveli i koja je organska, prirodna. Ne idemo ni za što u market. Ti mirisi i ukusi tradicionalne, zdrave hrane, jedinstveni su, a ujedno tako čuvamo i prirodu“, kaže Vera i opisuje kako se turisti oduševljavaju kad pomuzu njene krave, hrane kokoške, kad jedu domaće meso i mlijeko, uberu ekološki čistu šargarepu i krompir za večeru.
Ističe da je njena porodica specifična i po tome što autohtone sorte krompira i crnog i bijelog luka, koje su naslijedili od predaka, čuvaju za buduće generacije, a uzorci sjemena pohranjeni su u Evropskoj banci biljnih gena. Zadovoljna je životom na selu jer je gosti inspirišu i doživljava ih kao svoju porodicu. Za sebe kaže da gaji porodične vrijednosti, tačna je, precizna i ne prepušta ništa slučaju. U domaćinstvu obavlja najveći dio posla, organizuje rad, pokreće nove ideje i donosi odluke.
“U porodici se dosta poštuje moja riječ. Volim da razmjenjujem ideje sa djecom i porodicom i da se dogovaramo o svemu. Stranci traže da im pričamo o našim prirodnim ljepotama. Sin vodi društvene mreže i svi zajedno radimo, ali ja sam glavna na pragu”, objašnjava Vera Pavićević. Poručuje da bi durmitorski predio trebalo zašititi od upotrebe hemijskih sredstava u proizvodnji hrane – i onda će biti bogata cijela Crna Gora.
Gordana Dulović
Krave su njeno vlasništvo
Zlatulja, Milulja, Šunda, Vezulja i Sunčica – to su imena pet krava koje daju 100 litara mlijeka dnevno i koje pasu na velikom prostranstvu seoskog domaćinstva Dulovića, na katunu u Gornjem Lipovu blizu Kolašina. Te krave su neprocjenjivo blago za ruralni turizam i jedino su vlasništvo Gordane Dulović, dok istovremeno ona ima pravo korišćenja imovine čiji je vlasnik njen suprug. Gordana obavlja veliki dio stočarskih i ratarskih poslova, i najviše brine o gostima koji dolaze na katun da osjete čari planine i netaknute prirode.
„Stranci nikad ne traže koka-kolu, viršle, kečap i majonez za razliku od domaćih gostiju, pa im poručim da to mogu naći u Kolašinu, a da kod nas mogu dobiti samo domaću hranu i sokove“, kaže Gordana Dulović, koja uzgaja raznovrsno povrće i pravi svojim gostima najukusnija tradicionalna jela – kao što su gotovac, kačamak, popara, priganice.
Vesela, ljubazna i duhovita naša sagovornica sa širokim osmijehom sjeća se mnogih anegdota sa stranim turistima. Španjolka je bila opčinjena mužom krava i zabranjivala je ostalim gostima da se približe njenoj Sunčici. Belgijanka je usavršila prženje priganica kao da je iz Lipova, a Japanka je neprestano ljubila Gordanu jer joj je poklonila stari heklani milje.
„Volim ljude. Ne smeta mi na kad je cijeli dan gužva oko mene, valjda zato što potičem iz velike porodice u kojoj su uvijek bile gužva, vreva i galama. Smeta mi kad sam sama. Kad ima mnogo ljudi – to mi ne smeta“, objašnjava Gordana.
Njen najveći ponos jeste njena porodica, a onda i nagrađivani kolašinski lisnati sir koji ona pravi sa ljubavlju i kojem mora posvetiti posebnu pažnju.
„Moraš cijeli dan da ga paziš, kao dijete u kolijevci – ne smiješ od njega mrdnuti. E ovako svaki dan, cijeli život sa kršima i sa sirom. Da bi sir bio dobar, moram naći i dobre krše koji pritiskaju sir da bi se cijedio i kalupio. I na kraju – sve se isplati“, zaključuje sa osmijehom Gordana Dulović.
