Preduzetničke lekcije žena u savremenoj kulturnoj produkciji

Iako u kulturi Crne Gore rijetko razgovaramo o položaju i relevantnim pozicijama žena unutar kulturnog sistema, njihovom doprinosu i radu na unapređenju crnogorske kulture i kulturne scene, nekako se uvijek nedorečena čini priča o njihovom stvarnom i realnom dopinosu preduzetničkoj kulturi u cjelini. Imajući na umu činjenicu da često predstavljaju natpolovičnu većinu u pojedinim oblastima i djelatnostima kulture Crne Gore, u kvalitativnom smislu, na drugoj strani, o njihovom dopinosu možemo razgovarati u relevantnom socijalnom ambijentu, ne isključujući pritom patrijarhalni kontekst i realno ugrožen prostor reprezentativnosti. 

I baš zbog toga na ovom mjestu želim opet da se osvrnem na prošlogodišnju izložbu moje koleginice i prijateljice Milene Jovićević u Art galeriji Podgorica, pod naslovom „Pjevaj Maro, pjevaj zlato…”, koja je na višeslojan način upravo osvijetlila položaj žena u Crnoj Gori i njihovu borbu za „pravedniji” prostor reprezentativnosti – kako u medijma tako i u svakodnevnom crnogorskom patrijarhalnom okruženju.

Zato je posebno važno na svakom mjestu emancipovati i vrednovati inicijativnost i preduzetnički duh koji žene u crnogorskoj kulturi promovišu, kao što to radi i hrabra Rebeka Čilović sa prvim Festivalom ženskog književnog stvaralaštva na sjeveru Crne Gore.

Međutim, ono što sa ponosom ističem jeste činjenica da su mi tokom profesionalne karijere žene bile ne samo saradnice nego i u većini slučajeva nadređene u poslu. I to ne slučajno, nego iz više razloga koji govore u prilog činjenici da njihova preduzetnička logika, uslovi kompetitivnosti i idejna inicijativnost mogu i te kako da isprovociraju i iniciraju „ženski pristup” i „žensku preduzetničku harizmu”, te neslućene horizonte društvene emancipacije u Crnoj Gori, kojih još nismo u potpunosti svjesni.

Zato ću u nastavku teksta pomenuti imena samo nekih žena sa kojima sam imao privilegiju  da sarađujem tokom godina na važnim projektima u kulturi Crne Gore, ali i privilegiju da od njih nešto novo učim,  stičući  značajno lično i profesionalno iskustvo.

Krenimo redom. Sa Varijom Đukić – kao dugogodišnjom preduzetnicom u polju književnog stvaralaštva, te kao istaknutom jugoslovenskom glumicom, imao sam prilike da radim godinama unazad na festivalu „Odakle zovem”. Od Varije sam naučio koliko je energije neophodno uložiti u obrazovanje kako bi se društvo  otrglo od zaostalosti. A sjećam se i naših razgovora o amandmanima na postojeći Zakon o kulturi… Sa Marijom Perović – prvom crnogorskom rediteljkom, imao sam privilegiju da sarađujem na njenom dugometražnom igranom filmu „Gledaj me”, ali i kasnije na Fakultetu dramskih umjetnosti. Od Marije možete naučiti kako se zaista izboriti sa rodnim stereotipima i emancipovati sebe u esnafu koji je pretendovao da ostane i poslovnično posao za muškarce u Crnoj Gori. Isto kao i sa Dubravkom Drakić, od koje sam naučio šta znači profesionalni integritet, ljubav i posvećenost prema glumačkom poslu. Od Ane Vukotić na FIAT-u naučio sam brojne lekcije –

kako ostati čvrsto uvjeren u stavu prema umjetnosti i nikad ne odustajati od ličnih principa, bez obzira na to koji kompromis se čini mogućim. Od Jelene Mišeljić – trenutno umjetničke direktorice Hercegnovskog filmskog festivala, naučio sam kako pristupati važnim poljima filmske umjetnosti i kako neposredno emancipovati ljude kako bi te bolje razumjeli. Od Drite Lole – producentkinje  Seanema filmskog festivala u Ulcinju, naučio  sam kako se sa naizgled rubova i margina kulturnog prostora može uticati na „(epi)centar” zbivanja u kulturi. Od Nine Redžepagić – producentkinje, naučio sam kako se mukotrpnim i posvećenim radom, ipak, može zaraditi u kulturi i šta istinski znači biti preduzetnik u kulturnim djelatnostima i korporativnim komunikacijama. Od Radmile Vojvodić naučio sam kako u rediteljskom i menadžerskom poslu razlikovati bitno od nebitnog i koliko je vrijedno saslušati sve argumente sagovornika. Od Jovane Bojović – crnogorske dramaturškinje, naučio sam koliko upornost, ukoliko si argumentovan, može da ima efekta na postizanje ciljeva. Od Zorane Kralj, donedavne direktorice Crnogorskog narodnog pozorišta, naučio sam kako upravljati relativno velikim sistemima u kulturi i kako ostati priseban u izazovnim okolnostima. Od Dragane Tripković – crnogorske pjesnikinje i drmaturškinje, naučio sam kakav je značaj posjedovati i razvijati veliko i integriatovno „i” u sopstvenoj umjetničkoj i profesionalnoj karijeri. Od Verice Čiljković – crnogorske mlade violinistkinje, naučio sam kako čovjek – ako je već odlučio da bude umjetnik,  „mora sve da uradi sam”. Od Aleksandre Božović, sadašnje direktorice Filmskog centra Crne Gore, naučio sam kako preživjeti, izboriti se i dokazati u sredini koja misli da joj ne pripadaš. Od Sanje Garić, koreografkinje i bivše dekanice FDU-a Cetinje, naučio sam kako ostati častan i pravedan uprkos svemu što ne možeš promijeniti…

Kako ovaj spisak impresija o ženama koje su bitno oblikovale moj profesionalni razvoj nije konačan, tom spisku moram pridružiti  i dvije osobe koje nisu iz Crne Gore, ali koje su na veoma bitan način uticale na moja shvatanja polja kulture i savremene kulturne produkcije. Zato ovog puta moram pomenuti i moju dragu koleginicu Hristinu Mikić, koja je direktorica Instituta za kreativno preduzetništvo i inovacije u Srbiji – kroz njene knjige i publikacijepuno sam naučio o kreativnoj ekonomiji. Međutim, sa posebnim pijetetom moram pomenuti  i moju  mentorku Milenu Dragićević -Šešić, redovnu profesorku  i istaknutu emeritu Univerziteta umetnosti u Beogradu. Opštepoznat je njen doprinos kulturi u regionu i kulturi evropskog prostora, ali ovom prilikom ja posebno ističem njen lični doprinos akademskoj emancipaciji svih njenih učenika. Ja sam samo jedan od hiljade onih koji poštuju njenu posvećenu životnu misiju obrazovanja u kulturnim djelatnostima i izuzetan naučni, društveni i humanistički dopinos u tom domenu.

Uz osjećanje da ovaj spisak nije konačan, i sa nadom da će se on vremenom proširivati, ostajem u  razmišljanju koju od mojih dragih prijateljca nisam pomenuo…

Dr Edin Jašarović dekan je Fakulteta dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore. Osnovne studije završio je na Cetinju na Fakultetu dramskih umjetnosti, na Odsjeku za produkciju, a magistarske na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, na Uneskovoj katedri Interdisciplinarnih studija – menadžmenta u kulturi i kulturne politike Balkana. Doktorske studije završio je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2016. godine. Od 2006. godine angažovan je u nastavi na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. U toku profesionalne karijere učestvovao je u mnogobrojnim međunarodnim i domaćim kulturnim projektima.

(Visited 8 times, 1 visits today)