Moj profesionalni i životni put nije bio pravolinijski, niti je izgledao onako kako sam u ranoj mladosti zamišljala. Planirala sam da završim školovanje u Jugoslaviji, radim na univerzitetu, bavim se građevinskim naukama i živim u Crnoj Gori. Umjesto toga, školovanje sam završila u Arizoni, radim u indu­striji poluprovodnika i živim u Silicijumskoj dolini. Politička situacija u Jugoslaviji devedesetih znatno je uticala na moj put, ali ono što ga je definisalo bila je moja spremnost da učim nove stvari i proširujem perspektive u novoj sredini.
Na tom putu bilo je mnogo izazova. Prolazeći i prevazilazeći ih, naučila sam da je strah, naročito od nepoznatog, najveća prepreka za lični napredak. Strah od nepoznatih situacija, sredina i ishoda, praćen sumnjom u sebe, može da koči. I sama sam imala te strahove i sumnje, ali volja za učenjem i spremnost da pomjeram sopstvene granice omogućili su mi da ih prevaziđem. Vremenom sam razvila sposobnost da se ne bojim neizvjesnosti, što smatram svojim najvećim uspjehom.
Imala sam privilegiju da radim u industriji koja je tokom posljednjih nekoliko decenija revolucionisala svijet. Komponente na čijem sam razvoju radila nalaze se u najsavremenijim sistemima današnjice – od laptopova, mobilnih telefona, kamera, robota, do pametnih uređaja i automobila. Moje odgovornosti su se postepeno širile, od rješavanja specifičnih inženje­rskih problema u oblastima mehanike, fizike loma i kompjuterskih simulacija, do vođenja projekata, višegodišnjih programa i uspostavljanja međunaro­dnih timova na tri kontinenta. Kao liderka u Intelu i potpredsjednica u TDK-u, uvijek polazim od vizije budućnosti, definišem strateške smjernice i posvećujem pažnju komunikaciji s timom i partnerima, kako unutar tako i izvan kompanije. Posebno se trudim da razumijem ljude s kojima radim – njihove motivacije i perspektive, jer je to ključno za izgradnju povjerenja. Ponosna sam na karijere koje su mnogi članovi mog tima izgradili.
Biti žena u biznisu i inženjerskom poslu u SAD nosi specifične izazove. U ranim godinama nijesam bila svjesna mnogih prepreka jer sam odrasla u porodici i u sredini gdje se nijesam suočavala sa rodnim ograničenjima. Školovanje u Jugoslaviji, gdje je na mom fakultetu bilo podjednako muškaraca i žena, oblikovalo je moje samopouzdanje. Međutim, sada, sa više iskustva, mogu da sagledam koliko su izazovi bili prisutni – osjećaj izolovanosti jer sam bila jedina žena u timu, nedostatak ženskih uzora i stilovi komunikacije koji nijesu uvijek pogodovali inkluziji.
Tokom godina, imala sam sreću da su mi u ključnim momentima karijere pomagali ljudi koji su me savje­tovali, podržavali i otvarali mi vrata novih prilika. Sada nastojim da uzvratim, pomažući drugim inženjerima, posebno ženama, da pronađu svoj put u industriji visokih tehnologija.
Kada razmišljam o položaju žena u biznisu i dru­štvenim promjenama potrebnim za veću inkluzivnost, osjećam mješavinu frustracije i optimizma. Frustrira me to što nema više žena na vodećim pozicijama, što se ponekad zanemaruje njihova vrijednost ili im se ne daje prilika da se dokažu. Ipak, svjesna sam da su promjene koje su se desile značajne. U razvijenim zemljama poput SAD, žene su tek prije stotinak godina dobile pravo glasa. Na teritoriji bivše Jugoslavije, zakonska ravnopravnost žena uvedena je poslije Drugog svjetskog rata. To je svega jedan ljudski vijek! U tom kontekstu, napredak je očigledan, i svi mi dugujemo zahvalnost ženama i muškarcima koji su se borili za radikalne promjene, koje su nama omogućile da se ostvarimo i doprinesemo društvu.
Zato sam optimistkinja. Vjerujem da je budućnost puna mogućnosti za inkluzivnost i ravnopravnost. Na nama je da nastavimo da se zalažemo za te pro­mjene i pružimo podršku onima koji dolaze poslije nas, kako bi svijet postao mjesto gdje su prilike za uspjeh dostupne svima.