Žene u znatno većem procentu moraju biti zastupljene na mjestima donošenja odluka, u kreiranju makroekonomskih politika, sektorskih ekonomskih politika. Uvođenje perspektive rodne ravnopravnosti u sve razvojne tokove, i na nacionalnom i na lokalnom nivou, ključno je za ekonomsko osnaživanje žena i unapređenje njihovog položaja na tržištu rada i u biznisu. Borba za rodnu ravnopravnost nije samo individualna stvar – potrebna je odlučnost i posvećenost donosilaca odluka i institucija države u kreiranju politike koja će omogućiti usklađivanje različitih uloga žena, tako da mogu biti zastupljenije na tržištu rada, kaže Daniela Gašparikova, stalna predstavnica Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori. Ona tvrdi i da bez ekonomskog osnaživanja žena nema ni rodne ravnopravnosti, a time ni suštinskog iskoraka u poštovanju ljudskih prava.

Osnovni uzrok niskog ekonomskog učešća žena u Crnoj Gori jesu stereotipi i patrijarhalni obrasci o ulozi koju žena treba da ima u društvu

Vlasništvo nad biznisom i upravljanje njime i dalje je dominantno „muška teritorija”. Globalno, manje od jednog od pet preduzeća ima ženu kao upravnicu, dok su žene jedini ili većinski vlasnici u manje od 15% preduzeća. Kako promijeniti ovu paradigmu?

Napredak društva direktno je povezan sa ekonomskom osnaženošću žena i stvaranjem mogućnosti da one ravnopravno učestvuju u ekonomskim aktivnostima. Bez ekonomskog osnaživanja žena nema ni rodne ravnopravnosti, a time ni suštinskog iskoraka u poštovanju ljudskih prava. Neangažovanost tolikog dijela populacije direktno utiče na makroekonomske pokazatelje zemlje. Prema Svjetskoj banci, rast ženskog preduzetništva i učešća žena u radnoj snazi doprinio bi povećanju BDP-a regiona Zapadnog Balkana za čak do 20%.

Primjetan je porast broja žena u preduzetništvu u odnosu na prije deset godina, kada je vlasnica preduzeća bilo svega 9,6%. Danas je među vlasnicima mikro, malih i srednjih preduzeća 24% žena, dok ih je među preduzetnicima 32%. Ipak, ovo je i dalje znatno  ispod svjetskog i evropskog prosjeka – iako čine polovinu stanovništva Crne Gore, žene su ipak neproporcionalno i nedovoljno zastupljene u ekonomskom životu.

Prepoznavanje uzroka i prepreka za nisko učešće žena u ekonomskoj sferi prvi je korak ka njihovom rješavanju. U kontekstu Crne Gore, osnovni uzrok niskog ekonomskog učešća žena jesu stereotipi i patrijarhalni obrasci o ulozi koju žena treba da ima u društvu, koji se odražavaju na razvoj potencijala žena u svim sferama, uključujući njihovu ekonomsku aktivnost. Uloga žene se još uvijek primarno posmatra kroz „brigu” u širem smislu – brigu o članovima porodice u različitim fazama njihovog života, brigu o domaćinstvu … Na primjer, tokom prva tri mjeseca pandemije COVID-19, žene su radile skoro duplo više od muškaraca u domenu neplaćene njege i rada u domaćinstvu. Dakle, i tokom krize brigu o članovima porodice na sebe su preuzele žene, i to uprkos činjenici da su sektori u kojima rade pretežno žene bili najviše pogođeni pandemijom, poput zdravstva ili obrazovanja. Kriza COVID-19 još jednom je pokazala da je nedostatak sistemske podrške ženama u usklađivanju privatnih i poslovnih obaveza prepreka za veću ekonomsku aktivnost žena.

Da bismo ovo prevazišli, moramo razumjeti da borba za rodnu ravnopravnost nije samo individualna stvar, te da nam je potrebna odlučnost i posvećenost donosilaca odluka i institucija države u kreiranju politike koja će omogućiti usklađivanje različitih uloga žena, tako da mogu biti zastupljenije na tržištu rada. Na primjer, iskustvo iz nordijskih zemalja pokazuje da pristupačne ustanove podstiču efikasniju raspodjelu porodičnih obaveza između muškaraca i žena, što čini poslodavce spremnijim da zapošljavaju žene.

Paralelno sa strateškim djelovanjem na nacionalnom nivou, neophodan nam je proces emancipacije, napuštanja patrijarhalnih obrazaca karakterističnih za ovo podneblje i podizanja svijesti o značaju mogućnosti izbora muškaraca i žena da žive kako žele.

Dispariteti u biznisu najčešće potiču iz duboko ukorijenjenih, diskriminatornih, zakonskih, socio-ekonomskih i kulturnih rodnih normi i praksi. Je li izjednačavanje zarada žena i muškaraca za isti posao prvi korak ka unapređenju stanja u ovoj oblasti?

Vlade, poslodavci i sindikalne organizacije širom svijeta prepoznaju da je zatvaranje rodnog jaza u prihodima danas važnije nego ikad. Ovaj jaz globalno istrajava, a napredak je spor. Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma za Evropu, biće potrebno 60 godina da se postigne jednakost u zaradama muškaraca i žena za iste poslove.

Zato je prevazilaženje rodnog jaza u zaradama i postalo vodeća inicijativa EU, koja je, kao takva, samo jedan od koraka u prevazilaženju osnovnih uzroka – od nižeg učešća žena na tržištu rada, preko neplaćenog rada žena, pa do segregacije zasnovane na rodnim stereotipima i diskriminaciji. Izjednačavanje zarada je definitivno važan korak za ekonomsko osnaživanje žena, ali nije ni prvi ni jedini.

Kako bi se ovo postiglo, paralelno se moraju širiti mogućnosti izbora za žene, što sam već pomenula. Nasuprot tome, ako nastavimo sa sektorskom segregacijom – što znači da većina žena radi u slabo plaćenim ekonomskim sektorima, kao što su socijalna zaštita, obrazovanje, zdravstvo –  jednaka zarada za isti posao ići će u pravom smjeru. Međutim, bez adekvatnog ekonomskog vrednovanja ovog rada, žene će u prosjeku nastaviti da zarađuju manje, samo zato što rade u slabo plaćenim sektorima. Takođe, ovo neće uticati na rješavanje položaja žena u sivoj ekonomiji, niti će uticati na povećanje broja žena u visoko plaćenom sektoru ili na rukovodećim pozicijama.

Da bismo imali primjenjiva i efikasna rješenja, prvo moramo sagledati potrebe žena s jedne strane, i s druge strane specifičnosti i zahtjeve određenog tržišta i privrede. Tek kada u obzir uzmemo sve ove faktore, imaćemo rodno odgovorne i stimulativne politike koje adresiraju potrebe većeg dijela stanovništva, kreiraju ambijent u kojem žene koriste svoj puni potencijal, usavršavaju svoje vještine i znanja, u kojem su konkurentne na tržištu, osvajaju veće pozicije… U ovakvom okruženju ekonomski pokazatelji rastu i stvaraju se preduslovi za izjednačavanje zarada za rad iste vrijednosti.

Nedostatak novca često se nameće kao ključni problem za pokretanje i opstanak ženskih biznisa. Da li je ovaj nedostatak početnog kapitala u slučaju crnogorskih preduzetnica posljedica  patrijarhalnih obrazaca?

Jeste, jer se zaostaci običajnog prava najviše ispoljavaju u sferi nasljeđivanja imovine, što direktno utiče na ekonomsko osnaživanje žena i žensko preduzetništvo. Manje od 10% cjelokupne imovine u Crnoj Gori u vlasništvu žena je i to je ozbiljna barijera za njihovu ekonomsku nezavisnost i obezbjeđenje početnog kapitala neophodnog za biznis. Ako uzmemo u obzir da je za pokretanje biznisa neophodan početni kapital, da oni koji ga pokreću često moraju kreditno da se zaduže, jasno je koliko je teže ženama da dobiju kreditnu podršku kada ne raspolažu imovinom koja može poslužiti kao kolateral.

U Crnoj Gori svjedočimo situacijama u kojima se podrazumijeva da se ženski članovi porodice, kćerke i sestre, odriču imovine u korist braće uprkos zakonskom pravu na nasljedstvo, a ukoliko urade suprotno, nailaze na osudu ne samo svoje porodice već i sredine. I ne samo to, ovo pravo često  im je uskraćeno od muških članova porodice, očeva i braće. Na primjer, ohrabrivanjem žena da se ne odriču svojih zakonskih prava na nasljedstvo, muškarci mogu postati važan faktor u ekonomskom osnaživanju žena. Ako se simultano dešavaju adekvatne društvene, institucionalne i zakonodavne transformacije, ali i proces promjene svijesti na individualnom nivou, u toj konstelaciji muškarci postaju svjesni svoje uloge u dostizanju rodne ravnopravnosti i spremniji su da daju svoj doprinos, od čega će na kraju svi imati korist.