Miroslav Minić jedinstvena je persona na crnogo­rskoj javnoj sceni. Po vokaciji je profesor crnogo­­rskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti, a po opredjeljenju erudita, umjetnik, novinar, slobodar. Zaposlen je u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš“ u Danilovgradu u zvanju profesora i višeg savjetnika. Koautor je Čitanke za III razred srednje stručne škole i više  priručnika i praktikuma. Koscenarista je tri stripa, autor tri izložbe i reditelj tri predstave. Koautor je predmetnog programa Medijska pismenost za osnovnu školu. Minić je i koautor čitanki za srednje stručne škole koje su 2024. godine osvojile Specijalnu nagradu za najbolji evropski udžbenik u kategoriji za srednje škole. Nagrada BELMA uručuje se već deceniju za najkvalitetnija i najkreativnija izdanja evropskih udžbenika, a dodje­ljuju je tri internacionalne organizacije: Frankfurtski sajam knjiga, Međunarodna asocijacija za istraživanje udžbenika i obrazovnih medija i Evropsko udruženje izdavača udžbenika. Inspiracija je brojnim učenicima kojima je otvorio vrata ne samo književnosti nego i umjetnosti uopšte. Njegov poziv, kako objašnjava, podrazumijeva stalnu razmjenu energija i akumuliranje dobre, mladalačke energije. 
„Riječ je o razmjeni koja dovodi u vezu njihov entu­zijazam, optimizam i njihovu radoznalost sa mojim iskustvom, mojom trezvenošću i potrebom da njihov svijet činim boljim koliko je i kad je to moguće. Bez sumnje, onoliko koliko sam ja njihova inspiracija, toliko su oni moja inspiracija i motivacija da otkrivam i dijelim svijet književnosti, pozorišta, filma, likovne umjetnosti, ali i preduzetništva, evropskih integracija i medijske pismenosti“, rekao je Minić. 
Iz njegovog javnog angažmana i rada sa mladima iščitavaju se društvena odgovornost i društvena angažovanost. Govoreći o tome koliko su saznanja o rodnoj ravnopravnosti, a time i svim drugim formama jednakosti važna za stvaranje boljeg i pravednijeg društva, Minić pojašnjava da se pravednije društvo kreira u učionici i da je važno blagovremeno pri­hvatiti odgovornost.
„Nije uobičajeno da u učionici sre­tnete nastavnika koji s ponosom ističe da je feminista. Od tog prvog čuđenja do zajedničkog osmo­martovskog marša, trudimo se da govorimo o tome koliko je važno zapitati se zašto ženama ne pripada mjesto koje zaslužuju, zašto rade slabije plaćene poslove i rije­tko bivaju u poziciji da odlučuju – njihov glas je tiši i onda kada vrište, femicid je sve prisu­tniji, selektivni abortusi su prećutani. Uočavamo da autorke nijesu prisutne u čitankama, a ima genijalnih pjesnikinja i spisateljica“, kazao je on. 
Minić smatra da je umjetnost prilično skrajnuta iz srednjoškolskog obrazovnog sistema, a i to što se uči sadrži malo informacija o umjetnicama. 
„Udžbenici istorije kao da ne prepoznaju značajne žene. U mnogim tekstovima prisutni su rodni stereotipi, čak i mizoginija. Mnogima je veoma teško da koriste rodnosenzitivni jezik. Sve ove i mnoge druge teme prisutne su u našim razgovorima koji za cilj imaju osvješćivanje u razmišljanju i djelovanju. Mladi ljudi moraju sticati zdravu skepsu i kritičko mišljenje u učionici“, kazao je on. 
Miniću se čini da nikada ranije uloga nastavnika i nastavnice nije bila toliko važna, navodeći da je „lako kritikovati mladost, ali to ne nudi rješenja za bolje društvo“. „Ukoliko aktivno podstičemo sve učenike i učenice da istražuju svoje interese, bez obzira na rodne norme, pružamo im jednak prostor za izražavanje i na taj način šaljemo snažnu poruku o ravnopravnosti“, poručio je on. 
Minić vjeruje da obrazovni sistem podržava, ali da ne njeguje „neku vrstu pozitivne diskriminacije u odnosu na žene“. Porodice tretiraju djevojčice drugačije nego što je to bilo u prošlosti, ali se još ne može govoriti o izlasku iz tradicionalnih okvira kada je u pitanju učešće žena u biznisu.   
„Teško da možemo govoriti o istinskoj ravnopravnosti ako imamo u vidu da još uvijek čujemo ‚to je lijep posao za ženu’. Po pravilu riječ je o poslu sa nižim odgovornostima, manje plaćenom i istovremeno poslu koji ženi ostavlja dovoljno vremena da se u cjelosti posveti ulogama koje su joj nametnute, a koje se tiču tradicionalne podjele rodnih uloga“, naveo je Minić. 
Dodaje da je u toku profesionalne karijere imao sreću da kao novinar sarađuje sa urednicama i uči od njih kako biti odgovoran urednik stranica kulture, društva.
„Kao profesor imao sam radost da školom upravljaju dvije žene i čini mi se da se one tim poslom bave u cjelosti besprekorno. Ista iskustva stekao sam i radeći sa direktoricama festivala, nevladinih organizacija i udruženja, vrhunskim preduzetnicama i stručnja­kinjama u različitim oblastima. I ne, neću pretjerati ako se pozovem na jednog od mojih omiljenih pisaca – Žene su bolji dio čovječanstva!“, istakao je Minić.